hidzra i njene poruke

Zbog blizine pocetka nove hidžretske godine, pripremili smo emisiju koja nam pojašnjava smisao i znacaj tog datuma, te dogadaje koji su razlog da baš taj datum bude pocetak hidžretskoga kalendara. Gost emisiji, kao i obicno, je šejh i uvaženi alim dr. Jusuf el-Kardavi.

Voditelj: Za nekoliko dana prisjetit cemo se jednog velikog dogadaja u historiji islama. Dogadaja koji je promjenio historijski tok, još prije cetrnaest vijekova. Datum koji se veže za ovaj dogadaj je pocetak nove hidžretske godine. Ono što je potrebno da muslimani, kako pojedinci tako i džemati, urade u tom momentu je jedan sumirajuci pogled na prošlost, pripremajuci se za nove izazove koji ih ocekuju u buducnosti. Svaka napredna zajednica, s vremena na vrijeme, vrši obracun svoga djelovanja, dok onaj džemat koji je u gaflet zapao, dozvoljava sebi da mu produ godine, i vijekovi ne praveci bilo kakav obracun svoga djelovanja. Allah, dž.š, je covjeka poducio obracunavanju vremena, kako se spominje u suri El-Isra', ali prije pocetka svake godine ne smijemo zaboraviti obracun. Ovim datumom muslimani citavoga svijeta se prisjecaju dogadaja koji je bio prekretnica u islamskome djelovanju u historiji. Taj dogadaj je hidžra Muhammeda, s.a.v.s, iz Meke u Medinu.

Hidžrom je i dava dobila novo uporište, formirala se država, a poruka islama je ponudena svim svjetovima, ljudima svih nacija, rasa i etickih grupacija. Rezultat tih dogadaja je da danas imamo vjeru koja se najbrže širi na Zemlji i koja broji milijardu i tristotine miliona svojih sljedbenika. Nakon hidžre je formirana država koja ce svojom snagom formirati ummet koji ima zadatak da povede covjecanstvo pravim putem i izvede ga iz robovanja ljudima u robovanje Gospodaru ljudi. Medutim, taj isti ummet danas je u stagnaciji i jako nezavidnoj situaciji. Kada znamo zanacaj hidžre i sadržajnost njene poruke, onda je na nama da zastanemo nad njom, da što bolje izucimo njene poruke i dokucimo njenu mudrost, kako bi u hidžri našli put kojim cemo da kreneme u prevazilaženje postojece situacije i velikih problema koji su se nagomilali u našem ummetu. U vecerašnjoj emisiji cemo pokušati da produbimo svoje znanje o ovom bitnom dogadaju u našoj historiji u razgovoru sa našim gostom, dr. Jusufom el-Kardavijem, kojeg selamimo i želimo mu sve najbolje.

Doktore, znamo da je Muhamed, s.a.v.s, roden i odrastao u Mekki. U njoj je poceo davu i porjeklom je iz plemena na cijem teritoriju je Meka. On je puno volio svoj grad, što se vidi i iz njegovih rijeci koje je izgovorio kada je krenuo na hidžru: 'Ti si najdraže mjesto Allahu, dž.š, i najdraže mjesto meni. Da me tvoj narod nije istjerao ja te ne bih napuštao.' Šta je to zbog cega je Muhammed, s.a.v.s, ucinio hidžru iz Meke u Medinu?

Kardavi: Prije nego što odgovorim na postavljeno pitanje, želim da uputim svim muslimanima srdacne cestitke povodom nastupanja nove hidžretske godine, uz molbu Uzvišenome da nam ovu predstojecu godinu ucini hairli, godinom pomoci i pobjede. Da ova godina bude godina uspona ovog ummeta i uzdizanja nad našim neprijateljem. Molim Allaha da nam našu sutrašnjicu ucini boljom od jucerašnjice. Amin!
Kada je rijec o hidžri, onda treba da imamo na umu da je to jedna potraga za plodnim zemljištem u koje ce se posijati klica islamskoga daveta, kako bi se mogli okoristiti njenim plodovima. To je bila potraga i za pogodnim mjestom koje ce biti odskocna daska za islamsko djelovanje, i potraga za teritorijom koja je pogodna za uspostavu države i organizaciju islamskoga društva. Svi Božiji poslanici su cinili hidžru. Ibrahim, a.s, je cinio hidžru.

Takoder, Lut, Musa, a.s, su cinili hidžru. Medutim, hidžra Muhameda, s.a.v.s, je nešto posebno. To je bila jedna potraga za situaciju koja pogoduje razvoju islamskoga društva. Muhammed, s.a.v.s, je u periodu hadža koristio priliku da pozove ljude u vjeru u Allaha Jedinog. Medutim, na to su mu neki rekli da ce ga priznati pod uslovom da poslije njegove smrti oni zauzmu vodeci položaj u vjeri. To je bilo dovoljno da se razumije da oni žele dunjaluk. Ovoj vjeri su potrebni ljudi koji ce nositi njenu poruku krajnje iskreno, zato mu Allah, dž.š, nareduje da se osloni na stanovnike Medine, pripadnike plemena Evs i Hazredž.U prvom susretu s njima odazvalo mu se šest osoba, u drugom dvanaest, a u trecem sedamdeset tri osobe. Oni su dali prisegu Muhammedu, s.a.v.s, na vjernost i slijedenje propisa uzvišene vjere. Muhamed, s.a.v.s, je naredio ashabima da pocnu sa hidžrom u novu sredinu koja je pogodno tlo za širenje uzvišene rijeci. Dakle, hidžrom se nastojalo pronaci pogodno tlo za formiranje zdravog islamskog društva i islamske države.

Voditelj: Da li je hidžra bila plan koji je smišljen prije njegove ralizacije, ili je to bilo bježanje pred velikim zulumom koji je svakodnevno pogadao muslimane u Meki?

Kardavi: Muhammed, s.a.v.s, je, u hadisu koji si spomenuo, rekao da je Meka Allahu i njemu najdraže mjesto. On je želio udariti temelje novom društvu upravo u svom rodnom mjestu, pored samog Haremi-Šerifa. Medutim, Kurejševici su odbili njegov poziv i suprostavili se pozivu u novu vjeru. Zato je Muhammed, s.a.v.s, naredivao dva puta muslimanima da se isele u Abesiniju i to je bilo iseljavanje bježeci od zuluma. Medutim, kada je u pitanju seoba u Medinu, onda je to bila potraga za pogodnim mjestom na kojem ce se formirati islamska država, a Muhammed, s.a.v.s, nije ucinio hidžru da bi pobjegao ispred Kurejševica i njihovog zuluma kojeg su cinili.

Voditelj: Da li to znaci da bilo koje mjesto koje ispunjava odredene uslove, na njemu se može formirati islamska država?

Kardavi: Da! Zbog toga je velika razlika izmedu hidžre ashaba u Abesiniju i hidžre Muhammeda, s.a.v.s, u Medinu. Da bi sredina bila pogodna za formiranje islamske države, ta sredina je morala biti arapska, koja ce razumijeti Kur'an koji je objavljen na arapskome jeziku. Kada je Muhammed, s.a.v.s, naredio ashabima da se isele u Abesiniju, rekao im je da je tamo pravedan vladar pod cijom upravom nece biti zlostavljani. Abesinija je odabrana iz razloga što je to najbliža zemlja Arabijskom poluotoku. Oni nisu mogli biti u Arabiji, zbog progona, ali nisu poslani negdje daleko pa da se izgube u prostranstvu Zemljinom. Dakle, ovo je bilo jedno privremeno iseljenje i rješenje problema, medutim, Muhammed, s.a.v.s, nije to želio. On je tražio teritoriju na kojoj ce normalno uspostaviti islamsko društvo za sva vremena.

Voditelj. Ovih dana sam cuo neke konstatacije da Muhammed, s.a.v.s, nije uspostavio državu u Medini. Kažu da je Omer, r.a, taj koji je udario temelje uredenju države?

Kardavi: Tako nešto zagovara profesor Abas El-Akad, u svom djelu 'Genijalnost Omera, r.a.' on tvrdi da je Omer taj koji je uspostavio državu. Mi se ne slažemo s njegovim mišljenjem. Mi tvrdimo da je Muhammed, s.a.v.s, uspostavio državu. On je donio ustav, kojim je definirao prava svih stanovnika države i njihove obaveze prema drugima. Narod je bio tu, teritorija se znala, dakle, sve komponente države su bile prisutne još za života Muhammeda, s.a.v.s, Istina je da je Omer, r,a, uveo dosta novih stvari, da je proširio državne institucije i polja njihovog djelovanja, jer se i teritorija države jako proširila. Ali Muhammed, s.a.v.s, je prvi koji je uspostavio državu. U djelima Usuli-fikha naci cemo poglavlja koja govore o postupcima Muhammeda, s.a.v.s, u ulozi vladara. Imam El-Karafi kaže: 'Znaj da je Muhammed, s.a.v.s, najveci voda, najmudriji kadija i najznaniji muftija!' Dakle, sve ove funkcije je obnašao Muhammed, s.a.v.s. Najveci voda, znaci da je on bio predsjednik države. To potvrduje i Medinski ustav. To je najveci zakon u državi koji je precizno uredivao odnos izmedu ensarija i muhadžira, te izmedu muslimana i jevreja. U svim situacijama ovaj ustav je bio sud koji se poštovao. Dakle, to je prvi pisani ustav, koji je napravljen za života Muhammeda, s.a.v.s.

Voditelj: Imamo jedan hadis u kojem Muhammed, s.a.v.s, kaže: ' Nema hidžre poslije osvojenja Meke, nego džihad i nijet.' Da li se propisi hidžre ponavljaju ili su oni prestali postojati nakon oslobodenja Meke od strane muslimanske vojske?

Kardavi: Hidžra muslimana u Medinu je bila fard za svakog ko je primio islam. Kur'an je jasan po tom pitanju: 'A onima koji vjeruju, a koji se nisu iselili – vi ne možete, sve dok se ne isele, nasljednici biti.' Dakle, nema nasljedstva izmedu muslimana koji su ucinili hidžru i onih koji to nisu uradili, sve dok ne ucine hidžru! Muslimanima je potrebno bilo da ojacaju svoj položaj, da omasove svoju zajednicu i zadobiju poštovanje neprijatelja, zbog toga su svakog ko bi primio islam pozivali u svoju zajednicu. S druge strane je potrebno bilo svakom onome ko primi islam da živi u islamskoj sredini, da poveca svoje znanje o vjeri i ojaca svoj iman. Potrebno je da svaki novi vjernik uzima vjersko znanje sa izvora, koji je tada bio živ. Uciti vjeru od Muhammeda, s.a.v.s, je nešto što nije smio niko propustiti. Odgovarajuci na poziv za hidžru, svi naši velikani, kada bi primili islam, bi cinili hidžru, poput Ebu Zerra, Ebu Hurejre, Sa'd bin Vekasa i dr. r.a. Poslije oslobodenja Meke islam je ojacao, postao je respektabilna sila. Muhammed, s.a.v.s, je morao napustiti svoj zavicaj, nocu, a vratio se je kao pobjednik po danu. Muslimanski džemat je sada postao jak i situacija u Meki je bila pod njihovom kontrolom. Nisu morali da bježe niti da se sele u Medinu.

Poslije tih dogadaja hidžra nije više bila obavezna i to je Muhammed, s.a.v.s, objelodanio hadisom kojeg si ti citirao. Poslije osvojenja Meke muslimani su sposobni za odbranu, zato je džihad otvoren i nije dokinut. Džihad ostaje valjan i nece ga dokinuti sila nasilnika, niti pravda pravednjaka. Džihad i nijet, ukoliko neko nije u stanju da bude u džihadu, jer Muhammed, s.a.v.s, kaže: 'Ko umre a ne bude se borio na Allahovom putu, niti bude nanijetio da se bori, umro je džahilijetskom smrcu.' Dakle, ukoliko je potrebno da se zaštite životi muslimana i njihove svetinje, muslimani treba da se bore, jer Allah, dž.š, kaže: 'O vjernici, zašto ste neki oklijevali kad vam je bilo receno: Krenite u borbu na Allahovu putu! – kao da ste za zemlju prikovani.' Dakle, obavezna hidžra je prestala postojati sa osvojenjem Meke, ali hidžra je važeca sve do Sudnjega dana, ukoliko se ukaže potreba za njom.

Voditelj: Jedan naš gledalac iz Saudije želi da se pojasni stav po pitanju etapa i situacija kroz koje je prolazio Muhammed, s.a.v.s, u svom životu. Da li su ti dogadaji, i etape obavezni i za nas, na putu formiranja islamske države i istinskog džemata, ili su one bile potreba tog vremena, jer svako vrijeme ima svoje zahtjeve i potrebe?

Kardavi: Ovo je pitanje izuzetno bitno! Neki misle da smo mi obavezni da prodemo kroz sve etape kroz koje je prolazio Muhammed, s.a.v.s, kako bi potpuno slijedili njegov sunnet. Kažu da je potrebno da i mi ucinimo hidžri, kao što je to radio Muhammed, s.a.v.s, da je potrebno prvo da pojedince pozovemo u vjeru, pa onda da pozivamo tajno, pa nakon izvjesnog perioda, da predemo na javno pozivanje, itd. Sve ovo što smo spomenuli je potpuno pogrešno shvatanje životopisa Muhammeda, s.a.v.s. Iz sire mi uzimamo poruke, i uputu, a ako nismo pod moranjem da prolazimo kroz sve te etape mi to necemo ciniti. Mi smo danas u stanju da svijet pozivamo sa mimbera, putem medija, satelitskih stanica i da našu poruku cuju na sve strane svijeta. Nije potrebno da tajno pozivamo u vjeru, jer je tako poceo Muhammed, s.a.v.s. Ja, ako mogu, da normalno živim u svojoj zemlji i da djelujem na širenju poruke islama, meni nije potrebno da cinim hidžru!

Ja ostajem u svojoj zemlji i normalno djelujem. Ako muslimane zadesi kakav belaj, mi moramo ostati uz svoj narod i pomagati mu da prevazide krizu u kojoj se je našao. Dakle, mi od biografije Muhammeda, s.a.v.s, uzimamo njene poruke i hikmete, a ne same dogadaje. Mi trebamo da ucimo kako se je Muhammed, s.a.v.s, ponio kada je bio u teškoj situaciji, a kako kada je on vladao situacijom, kako se je ponio u miru, a kako u ratu. Kako je postupio kada je njegova vojska pobjedila, a kako kada je bila poražena. Nama treba razumijevanje sire koje ce nam koristiti. Kada se covjek nade u teškoj situaciji, i ne može sebe spasiti, ili pomoci sebi da prevazide teškoce, na njemu je da ostavi to mjesto i da potraži drugo, na kojem ce ostvariti ono što negdje nije mogao. Muslimanu nije dozvoljeno da živi na nekom mjestu na kojem ce živjeti poniženo, gdje ce hodati pognute glave i nece smjeti ispoljiti svoja vjerska osjecanja. Njemu je potrebno da ostavi to mjesto i da se preseli tamo gdje ce mu biti normalnija situacije za život.

Voditelj: Doktore, imamo pojedine zemlje koje ne sude po Allahovom zakonu i u kojima nije ugodna situacije za vjernika. Ukoliko neki od njih napuste tu sredinu i preseli se u neku drugu, ta mjesta ce ostati prazna, bez ljudi koji rade na pozivanju u Allahovu vjeru. Šta nam je mjerilo po kojem bi znali ko i kada treba da napusti svoju zemlju?

Kardavi: Shodno mogucnostima covjeka i granicama njegovoga sabura. Ukoliko neko može da se strpi u situaciji u kojoj se nalazi, njemu necemo dozvoliti da napusti svoju zemlju. On treba da pruži sve što je u njegovoj mogucnosti da se stvari pokrenu na bolje, da maksimalno sprovodi u djelo Allahove propise, da nareduje dobro i zabranjuje zlo, kako bi bilo hajra i islamske dužnosti bili ispunjene. Onaj ko nije u stanju, njega niko i ne duži.

Voditelj: Doktore, danas imamo situacija kada ljudi sele iz svojih zemalja na Zapad, u zemlje Evrope i Amerike. U tom kontekstu imamo i jedno pitanje našeg gledaoca koji kaže da pojedini ucenjaci dolaze kod njih na Zapad i donose im fetve kako je njihov boravak tamo šerijatski zabranjen. Da li je ovo ispravno i kako da posavjetujemo naše ljude koji su na Zapadu?

Kardavi: Musliman, ukoliko ode u drugu zemlju sa razlogom koji je valjan, nema zabrane za njegov boravak tamo. Ako neko ne može da bude siguran u svojoj državi, a na Zapadu može, ili radi sticanja znanja kojeg u svojoj državi ne može nauciti, njemu je dozvoljeno da boravi u stranoj zemlji. Neki krivo razumiju hadis Muhammeda, s.a.v.s, u kojem on kaže: 'Ja nemam ništa sa onim ko živi sa mušricima.' On je to rekao u vremenu kada je hidžra bila obavezna, kada su svi vjernici bili obavezni da ucine hidžru u Medinu. U jednoj bitki je ubijeno nekoliko ljudi, pa je Muhammedu, s.a.v.s, receno da su neki od njih muslimani, na šta je on izgovorio ovaj hadis. Neki ovaj hadis shvataju preširoko, pa posmatraju situaciju svih muslimana kroz njega. To nije ispravno. Muslimani mogu da žive medu nevjernicima ukoliko imaju valjan razlog za to. Da nije toga, danas se islam ne bi proširio na mnoga mjesta do kojih je došao preko muslimana koji žive u tim sredinama, poput Malezije, Indonezije, Filipina i drugih mjesta na koje nije došla islamska vojska. Islam se je proširio preko ljudi koji su bili trgovci, pa im se ukazala potreba da se nastane na tim podrucjima. Tamo su zasnovali porodice i svojim davetskim djelovanjem otvorili vrata širenju islama. Da nije bilo takvih primjera islam bi ostao na svom pocetnom teritoriju. Musliman ne smije da zaboravi na svoje davetske aktivnosti gdje god da se nalazio.

Ukoliko putuje u nemuslimansku sredinu, on opet mora da ima nijet da poziva u Allahovu vjeru. Ne smije dopustiti da njegova hidžra bude samo radi dunjaluckih interesa. Svaki musliman mora biti svjestan da je zadužen pozivom u vjeru, jer Allah, dž.š, kaže: 'Pozivaj putu svog Gospodara!' Ova naredba nije upucena samo Poslaniku, nego svakom vjerniku i vjernici koji su u stanju da pozivaju u vjeru. Dakle, na svim onim koji putuju u strane zemlje, je da ponesu sa sobom poruku svoje vjere i da je dostave do ljudi s kojima dolaze u kontakt na bilo kojem mjestu na kojem se nadu. Još jedna vrlo bitna stvar, koju bih preporucio našoj braci u dugim državama, je da se potpomažu i da zajedno ulože trud da formiraju islamsku sredinu. To ne može uraditi pojedinac, nego je potrebno da se svi organizuju i naprave islamski ambijent u mjestima u kojim borave. Pogledajte koliko godina su Jevreji uspjeli da ostanu u tudim sredinama, a da se nisu asimirali u njima. To su mogli samo jakom organizacijom i medusobnom potpomaganjem. I mi treba tako da radimo, kako bi napravili sredinu u kojoj cemo normalno ispoljavati svoje vjerske osobenosti.

Voditelj: Mislim da je bitno napomenuti da ove rijeci ne znace da je na muslimanima da se zatvore sami u sebe?

Kardavi: Da. Ovo ne znaci da muslimani trebaju sami sebe izolirati, i potpuno se odvojiti od ostalog svijeta. Oni trebaju da se mješaju sa drugima i da imaju kontakte s njima, ali ne po cjenu da isgube svoj identitet, da izgube svoju vjeru i zaborave ko su i odake su došli. Ja sam još prije dvadesetpet godina rekao grupi vjernika koje sam posjetio u Americi, da moraju paziti na svoj identitet. Rekao sam im da ukoliko nisu u stanju da sacuvaju svoju vjeru i identitet, posebno svoje djece, onda im nema boravka u takvoj sredini i trebaju da pocnu pripreme za povratak u svoje zemlje.

Gledateljka iz Londona: Na veliku žalost imamo muslimanskih zemalja u kojima muslimani ne mogu da ispolje minimum svojih vjerskih osjecanja. Ja sam iz Tunisa. Davno sam ucinila hiždru, nakon što sam prošla kroz velike belaje zbog toga što nosim maramu na glavi. Bila sam zlostavljana, zatvarana, cak su mi prijetili i silovanjem. Ja sam napustila tu zemlju tražeci slobodu u kojoj mogu normalno da živim i da ispoljavam vjerske slobode. Ja sam to i našla, Allahu hvala, ali me interesuje da li sam pogriješila pri izbori izmedu vjere i države, i da li je dozvoljeno ženi da postupi kao što sam ja postupila, u ovakvim situacijama?

Kardavi: Ovo je zaista veliki problem, i jako žalosno šta se sve dogada u jednoj državi muslimana. Državi u kojoj je poznati univerzitet Zejtuna, i država poznatih alima. Ja sam cuo od nekoliko ljudi da su se stvari pocele mjenjati na bolje. Pitanje hidžaba i vjerskih sloboda je pitanje elementarnih ljudskih prava i to ne smije biti upitno. Ja sam jako kritikovao postupak francuskih vlasti, kada sam bio u posjeti Francuskoj 1994. Oni su bili donijeli odluku kojom se zabranjuje pohadanje škola pokrivenim djevojkama. Rekao sam im da je to postupak suprotan njihovom ustavu i pravima koje garantuju. Kako da onda razumijemo ovako žalosnu situaciju u kojoj se nalaze muslimani u svojoj državi. Osoba koja se nade u situaciji koja je spomenuta, dakle u situaciji u kojoj je u opasnosti njena vjera, cast, život, onda je to situacija u kojoj je potrebno uciniti hidžru. Dakle, to nije situacuja u kojoj je dozvoljeno, nego je potrebno izvršiti hidžru i potražiti mjesto koje je sigurno za njenu vjeru, život i cast.

Gledateljka iz Britanije: Ja bih da zamolim cijenjenog gosta da mi pomogne oko riješavanja dileme koja me muci vec nekoliko godina. Moj muž je, nakon velikih proganjanja u Libiji, pobjegao vani. Vlasti su ga tražile i vršile su veliki pritisak na mene da ga nagovorim da se vrati. Kada je postalo opasno i ja sam izbjegla u Siriju. Nakon toga su uhapsili moja dva brata i brata od moga muža. Rekli su da ce oni biti puštena, ako se mi vratimo u državu. Da li sam ja dužna da se vratim i da ih na taj nacin pokušam osloboditi, mada ja znam da je to lažno obecanje koje je vlada dala?

Kardavi: Allah, dž.š, kaže: 'I svaki ce griješnik samo svoje breme nositi.' Jedne prilike je poznati Hadždžadž zatvorio grupu ljudi. Nakon izvjesnoga vremena naredio je da se dovedu i pitao ih o njihovom slucaju. Jedan mu rece da je njegov grijeh što ga je džin napao zbog grijeha njegovog plemena. Na to mu Hadždžadž odrecitova stih, u kojem pjesnik kaže kako neki ispaštaju grijehe svojih rodaka, a na to mu covjek odgovori: Ja nisam cuo te rijeci pjesnika, ali sam cuo rijeci Uzvišenoga, koje su suprotne tome. Koje su ti rijeci?- upita ga. Allah, dž.š, kaže rijecima Jusufa, a.s: 'O upravnice, rekoše oni, on ima vrlo stara oca, pa uzmi jednog od nas umjesto njega! Mi vidimo da si dobar covjek. Sacuvaj Bože, rece, da uzmem nekog drugog do onoga u koga smo našli predmet naš! Tada bismo zaista bili nepravedni.' Na ove rijeci Hadždžadž rece: 'Istinu je rekao Allah, a slagao je pjesnik!' Zatim je pustio covjeka na slobodu. Dakle, Hadždžadž i pored toga što je bio jako strog, ipak je priznao da je Allah u pravu. Medutim, danas nije baš takva situacija, pa zato ja savjetuje sestri da se ne vraca u zemlju zbog opasnosti koja joj prijeti. Na njima svima je da se strpe i da mole Allaha, dž.š, da im pomogne i nade izlaz koji je najbolji za njih.